Gradonačelnik Grada Dubrovnika Mato Franković održao je govor na ceremoniji otvaranja 75. Dubrovačkih ljetnih igara. Govor donosimo u cijelosti: 

Čast mi je pozdraviti vas večeras u noći otvaranja 75. Dubrovačkih ljetnih igara. Ponovno smo došli u ono doba od godine kada se Grad prepušta umjetnosti, kada simbolično glumcima i drugima, koji će nas narednih 47 dana oduševljavati svojim stvaralaštvom, dajemo ključe' od Grada.

S ovog istog mjesta lani sam govorio o ključnim pojmovima koji su Grad kroz čitavu njegovu povijest činile uspješnim i naprednim da i dan-danas možemo to isticati i biti ponosni na naše stare.

Govorio sam o mjeri, skladu, skromnosti, mudrosti i zajedništvu - o onim vrijednostima bez kojih Grad nikada ne bi bio ono što je bio i po čemu ga čitav svijet i danas poznaje.

Večeras vas želim podsjetiti na riječi akademika Luka Paljetka, barda hrvatskog pjesništva koji je napisao jednu od najljepših misli o Gradu -  „Meni je Dubrovnik sve, a ja sam njemu samo stanovnik“.

U vremenu u kojem svjedočimo o dnevnoj pohlepi za tezorom, u trenutcima kada je jedini cilj apartman više, restoran više, suvenirnica više, gliser više, na stotine taksi vozila više, postavimo sebi pitanje, ne drugima, već isključivo sebi, kao stanovnicima ovog prekrasnog Grada. Zapitajno se, je li meni Dubrovnik sve, a ja njemu samo stanovnik?

Osim kritike svima i svakome usmjerimo li kritiku sebi vrlo lako pronaći ćemo i odgovor. Jer ako nam je Dubrovnik sve, a mi njemu samo stanovnici, rješenja za probleme i izazove Dubrovnika leže isključivo i jedino u nama samima.

Stoga sam uzeo sebi slobodu večeras pred Vama u Čast akademika Luka Paljetka ovdje pročitat ulomak iz zapisa „Ja-Dubrovnik“, koji savršeno oslikava naš Grad, ono što je bio, ono što jest i ono što treba biti:

(Osobno ti se obraćam. Tako je najbolje.)

Ja sam Dubrovnik!

Stojim pred tobom kao očuđeni kamen, kao nevjerojatna slagalica od brižno klesanih kocaka.

Od njih je umom mudraca i dušom djeteta, složeno ovo što jesam: svijet koji je postao    grad.

Ako taj pojam napišeš velikim početnim slovom, na koje sam navikao, polaskat ćeš mojoj ljubavi koja te, priznaj, obuzme odmah čim stupiš na moj susretljivi prag.

Osjećaš li prisnost mog zagrljaja, ljudski miris kože mojih kamenih udova?

Znaš li da je nekoć svaki došljak,   muškarac i žena, morao donijeti sa sobom kamen, ne manji od jednog kilograma,  zato da se vječna igra gradnje nastavi, sve dok se ne okonča ovo što jesam. Zapisano je to na jednoj od mojih javnih ploča. Ja sam, naime, javno ispisao svoja načela, etiku  kao  estetiku.

Na Lovrjenac, na tu moju gibraltarsku stijenu, ispisao sam ono što je bilo, i što jest bitno za moj opstanak: Non bene pro toto Libertas venditur auro (Ni za sve zlato ne prodaje se Sloboda), ondje ćeš pročitati.

Ja to najbolje znam. Ja koji sam zlato davao za slobodu, a ne obratno. „O lijepa, o draga, o slatka...“, pjeva moj najveći pjesnik.

Vidjet ćeš mu lik na tržnici. Stoji visoko gore iznad krumpira i kupusa, između mlijeka i vina, shvatit ćeš zašto; visoko stoji, ali ne i previsoko.

Koliko su me puta nasmijali, oni Držićevi, oni Njarnjasi. Ja sam i Njarnjas-grad, i to ti valja znat.

Neumjerene ne volim, kao  ni  neuljuđene, Naručio sam da se za takve ispiše kameni grafit: „Stojte daleko, divlji, nikad pred Marsom ne drhti ovaj tabor, jer s njim svetog je starca dah!“ 

I ti to osjećaš. Na mnogo načina dodiruje nas ljubav.

Kad vidiš moju glavnu ulicu, Placu, zvanu Stradun, pomislit ćeš savršeno je smišljena. Ja znam da je to više nego ulica, da je to ono nešto što treba osjetiti svojim koracima. Nisam ja Grad za jedan dan.

Kad staneš pred zvonik, ona dva zelena u njemu, to su Baro i Maro. Kuju moje i tvoje vrijeme, koje u tom času postaje zajedničko. Sve što gore otkuca sat, pokaže dolje brončana hobotnica, koja krakovima otvori ponorne prostore vremena. U meni vrijeme postaje bezvremeno.

Dopusti mi zato da i u tvoje ime kažem: Neka je zauvijek blagoslovljen onaj koji je nekoć uzviknuo: „Nek' ovdje bude Grad!“

NEKA UĐU